Nikola Kuridža: Odlazak bi značio poraz


Iako se zbog napada i prijetnji koje su mu upućivane morao seliti iz svog rodnog grada, 29-godišnji Nikola Kuridža odlučio se vratiti u Prijedor jer vjeruje da je snaga aktivističkog djelovanja u lokalnoj zajednici. Zbog brojnih problema na koje nailazi kao pripadnik LGBTI zajednice i kao borac za prava porodica osoba stradalih tokom rata u Prijedoru, često razmišlja o napuštanju Bosne i Hercegovine, ali još uvijek smatra da bi odlazak iz zemlje značio i njegov poraz.  

Kako je počela tvoja aktivistička priča? 

Ja sam taj tip osobe – ekstrovertan sam i uvijek sam nekako dizao svoj glas protiv nekih stvari za koje sam smatrao da su nepravedne. Naprimjer, morao sam biti ispisan sa vjeronauke u osnovnoj školi, jer se nisam slagao sa vjeroučiteljem, tako da su to prvi neki moji koraci, moje pobune. Sticajem okolnosti upoznao sam nekoliko istomišljenika – Branka, Gorana i Igora, koji sada živi u Berlinu. Mi smo nekako dijelili stavove u mnogim temama, a sticajem okolnosti sva četvorica smo gej muškarci, tako se identifikujemo. Međutim, mi smo shvatili da u Prijedoru osnovno polje djelovanja mora biti, u aktivističkom smislu, raščišćavanje situacije sa ratnim zločinima koji su se desili, progonom stanovništva i ubijanjem, silovanjem i svim ostalim užasima koji su se tu radili. Kroz udruženje Centar za mlade Kvart, mi se trudimo da dokumentujemo što više ličnih priča. Imamo tri programa, jedan je takozvano “Suočavanje sa prošlošću” – malo taj termin kao floskula zvuči, ali je zapravo koristan. Drugi program je “Ljudska prava”, a posebno ljudska prava LGBTIQ osoba, i treći program je “Socijalna pravda”. Tako da mi nekako djelujemo na više frontova i reagujemo na potrebe, na sve što smatramo zapravo da je potrebno raditi, što malo iscrpljuje naše kapacitete, jer nas je malo. I uglavnom bavimo se temama koje lokalna zajednica i šire društvo smatraju nedobrodošlim i nepotrebnim, opasnim, bolesnim, izdajničkim i tako dalje.  

Koji je tvoj glavni motiv da se baviš aktivizmom? 

To je upravo ova tema o kojoj pričamo. Ja kada prihvatim poraz, ja ću da napustim ovu zemlju. Ja smatram da ovo društvo ovih napaćenih ljudi zaslužuje bolje, može bolje i treba bolje. Često se to pretvori u neko salonsko razgovaranje, bez djelovanja. Mi generalno kao organizacija, kao kolektiv i kao prijatelji, smatramo da je prisustvo u javnom prostoru jako bitno – zauzimanje javnog prostora, podizanje glasa na taj način da ne ostanemo tihi i ne šutimo kad se dešavaju stvari koje su stvarno užasne i stvari koje su se desile koje su užasne i koje jedno civilizovano društvo sebi ne smije da dopusti. Loše utječe na moje mentalno zdravlje da šutim i da ne kažem ono što mislim, koliko god to ponekad bilo da li opasno, da li dočekano “na nož” od okoline. Ali i tu se dešavaju pomaci i ja sam na to ponosan. Postoji film, dokumentarni film o Danu bijelih traka 2013. godine u kojem ja kao mlad dečko govorim o tome da želim da ostanem ovdje i da djelujem ovdje i lokalno, citiram Mešu Selimovića, tako da nekako i na tom tragu, i dalje, i nakon nekoliko sagorijevanja ostajem tu i djelujem i smatram da još ima nade.

 Koji su glavni uzroci generalnog odlaska mladih iz naše zemlje, a koji su dodatni razlozi za odlazak LGBTI osoba? 

Jasno nam je da je ekonomska situacija loša, i znamo zašto, što zbog korupcije, stranačkog zapošljavanja i sve ostalo, da to sad ne ponavljam kao papiga. Mislim i kada bismo izdvojili tu ekonomsku situaciju koja je loša i koja nam stvarno otežava život u bazičnom smislu, društvena klima je depresivna. Klima je napravljena na temeljima nacionalizma i etničkog čišćenja i rata, na hiperreligioznosti. Zapravo svakome ko promišlja, ko kritički misli o društvu, ne može mu biti ugodno ovdje. Ja mogu da zamislim sebe s ogromnom količinom novca, ali ja bih i dalje bio pogođen svakodnevnim političkim prepucavanjem, proslavama nekih besmislenih praznika, tipa 9. januara ovdje – svake godine imam traumu od toga koliko se puca, i svake godine se plašim da mi pas neće preživjeti tu pucnjavu. A što se tiče LGBTI osoba, tu se dodaje samo još jedan sloj diskriminacije – što institucionalno nama nije dopušteno, nije nam dozvoljeno ništa. Nemamo pravo na bilo kakvu registraciju zajednice, pa se tu povlači onda zdravstveno osiguranje od partnera, nasljeđivanje imovine i tako dalje, o roditeljstvu da ne govorim. I sama ta fizička opasnost, jer dešava se ne samo nasilje na ulici ili od nekih nepoznatih ljudi, nego u porodici – nasilje u porodici je ogromno. Ja nisam neka osoba koja podržava vulgarno ponašanje na javnim prostorima, ali držanje za ruku ili slične stvari koje strejt osobe uzimaju zdravo za gotovo, je opasan čin kojim se rizikuje ugrožavanje fizičkog integriteta, a psihičkog svakako. Jako je teško, ja i radim sa LGBT zajednicom i vidim do kakve patologije dolazi, kako godine odmiču i kako ljudi dugo žive u ormaru, to povlači za sobom ozbiljne mentalne posljedice, i većina osoba koje nisu baš mentalno stabilne jedini spas vide u odlasku iz države, što je sasvim sigurno razumljivo.  

Koliko poznaješ LGBTI osoba koje su napustile zemlju? 

Pa rekao bih između petnaest i dvadeset da lično poznajem, a još znam za ljude onako. 

A koliko njih je napustilo zemlju na osnovu ugroženosti u BiH? 

Pa možda pet, sada ovako iz glave, ali vjerovatno je više. Neki čak i kriju način na koji su otišli. 

Šta su bili njihovi razlozi za odlazak? 

Pa rekao bih da su otišli da žive svoj život, da ga ovdje nisu mogli živjeti. I ono što ja smatram pod življenjem života su svakodnevne stvari, ne mislim ni na kakve luksuze, holivude i crvene tepihe, nego na mogućnost da voliš koga želiš da voliš, mogućnost da imaš dijete, da ti niko ne da otkaz zato što si gej ili lezbejka ili trans osoba, da možeš da se zaposliš, da te zapravo neko cijeni, da možeš da napreduješ u karijeri bez stranačkih knjižica, to su ti neki razlozi ljudi s kojima sam ja u kontaktu. 

Jesi li ti razmišljao o tome da odeš i, ako jesi, koji su bili uzroci takvog razmišljanja? 

Jesam, zapravo razmišljam svaki dan. To je misaoni proces koji stalno teče. Prvi put da sam baš poželio da odem je kada sam pretučen od strane MUP-a Republike Srpske, dvojice pripadnika MUP-a Republike Srpske, i priveden i zatvoren. Ranije sam smatrao, hajde, postoje fašisti, četnici, oni nam prijete, a ovdje kao imam neku sigurnost od policije, jer mi to prijavljujemo sve, sve je to okej. I onda kad su me oni prebili, onda sam izgubio to povjerenje u instituciju kao zaštitničku, i zapravo sam tad imao želju da pobjegnem; bio sam jako istraumatiziran, i bio sam na terapiji antidepresiva i tableta za smirenje, i išao kod psihijatra. I onda sam pustio to malo da se slegne. Ja sam smatrao da zapravo, a smatram i dan danas, da bi to nekako bio moj poraz, da bih ja njima poslao poruku “aha, sad svako ko se ne slaže sa sistemom i ko ga glasno kritikuje, će biti prebijen i otići će tražiti azil na osnovu toga, i vi ćete se tako riješiti svakoga ko vam se suprotstavlja”. S druge strane, ja osjetim odgovornost i prema budućim generacijama i prema prošlim generacijama, i prema sadašnjim generacijama, prema ovim našim jadnim napuštenim životinjama, prema ekologiji ove države, prema prirodi. Mislim, to je nekako lično, i stalno se dešava ta borba u mojoj glavi, da li birati to – živjeti za društvo ili živjeti za sebe. 

Da li bi se nešto moglo desiti što bi te riješilo tih dilema, preko čega ne bi mogao da pređeš i prosto bi se spakovao? 

Ja mislim da kada bih stvarno shvatio da moje zdravlje, koje je već narušeno od svih tih prijetnji i svih okolnosti sad u kojima živimo i djelujemo, mislim kad bi krenulo moje zdravlje da pati da bi to bilo (ja inače imam autoimunu bolest koja je prilično ozbiljna i svaki stres je zapravo ugrožava), i ta ugroženost mojih roditelja, jer ja nemam braću i sestre, njihova ugroženost bi mi sigurno bila razlog da napustim zemlju.

 Šta je ono što treba da se promijeni u našoj zemlji, pa da se svi ti ljudi koji su otišli vrate? 

Želio bih da živim u društvu u kojem ljudi svoju mržnju i svoje retrogradne stavove drže u svoja četiri zida, što oni često koriste kao “budi ti gej, ali u svoja četiri zida”. A mi nemamo pravo da zajedno kao partneri kupimo stan, tako da ne možemo imati ni četiri zida. U takvom društvu, u kojem, bez obzira na lična uvjerenja, mi zapravo ograničavamo da niko ne smatra da može da ugrožava slobodu i sigurnost drugih ljudi, a to zahtijeva ogromne promjene, to zahtijeva fundamentalne promjene. Mislim, ja sam po prirodi optimistična osoba, uglavnom, ali ja ne znam šta bi tačno trebalo da se desi da mi postignemo takvo društvo. Jedan od mehanizama jesu ovi protesti, i javno djelovanje i uvezivanje sa istomišljenicima i borba za radnička prava, to je kod nas isto ključna stvar. 

diskriminacija.ba